RAB-CROATIA.COM
PROVEDITE ODMOR NA OTOKU RABU!

English

Deutsch

POVIJEST
BALASTIJER

Captain's Club!
SMJEŠTAJ OTOK RAB
- SMJEŠTAJ RAB
- APARTMANI RAB
- SOBE RAB
- PANSION RAB
- LAST MINUTE RAB
- BED & BREAKFAST RAB
- KATALOG SMJEŠTAJ    

RAB APARTMANI
- APARTMANI BANJOL
- APARTMANI BARBAT
- APARTMANI PALIT
- APARTMANI KAMPOR
- APARTMANI MUNDANIJE
- APARTMANI
   SUPETARSKA DRAGA
- APARTMANI LOPAR

RAB ONLINE
- RENT A BIKE  
 



    
    SUKOB LIBURNA S GRCIMA
 
Photo: Slavko Krsmanovic   Sukob Liburna i Grka počeo je u 8. st. pr. n. e. lako su se Liburni žestoko opirali, Grci su stalno nadirali sve dublje u područje Jadranskog mora. lako se misli da Grci nisu doprli do sjevernog Jadrana, u povijesnim zapisima stoji da je godine 365.pr.n.e.došlo do žestokog pomorskog okršaja između Liburna i Grka negdje u blizini otoka Krka i Rab, i u toj su bici Liburni bili po drugi put potučeni. Voda Grka Dionizije mladi iskoristio je tu pobjedu i na sjevernojadranskim otocima sagradio više vojnih utvrdenja, koja su trebala onemogućiti Liburnima da ponovno preotmu to područje. Pretpostavlja se da su ruševine Kašteline u Kamporu i Punte Zidine u Loparu ostaci upravo tih vojnih logora i naseobina. Čitav jedan vijek Grci su lako vladali Jadranom, no nakon sklapanja saveza između ilirskih Ardejaca, čija se država nalazila oko Skadarskog jezera, i Libuma, polako su gubili prevlast na Jadranu, najprije na sjevernom dijelu, pa onda prema jugu. Kad su se Ardejci namjeravali domaći i posljednjeg grčkog uporišta, otoka Visa, Grci Višani zatražili su pomoć Rima te postali rimski saveznik...
    
 
   SUKOB S RIMLJANIMA
 
Photo: Slavko Krsmanovic   Sklapanje savezništva s Grcima Višanima, Rimljani su dobili jako uporište, te im je to otvorilo apetit za prevlast na Jadranu. Nakon žestokih sukoba, Rimljani prisiliše ardejsku kraljicu Teutu na predaju godine 228. pr. n. e. te im je morala ustupili jedan dio svojih posjeda i odreći se savezništva s Liburnima i Grcima Faranima, a u isto vrijeme su Liburni i Grci morali priznati rimsku vrhovnu vlast. Područja na jadranskoj obali i otocima, koja su pripala Rimljanima, postala su značajna uporišta za daljnje prodiranje Rimljana u te krajeve. Uvidjevši opasnost, do tada nesložna ilirska plemena ujedinila su se i počela priprema za oslobađanje od Rimljana. No istovremeno Rimljani obnavljaju porušene grčke utvrde i grade nove, naročito na otocima. Vjerojatno je jedna od tih vojničkih postaja za brodovlje podignuta već u 2. st. pr. n. e. na mjestu gdje se danas nalazi grad Rab.

Uza sve to Iliri su se vladavini Rimljana odupirali puna dva stoljeća, ali su posljednji njihov ustanak Rimljani krvavo ugušili godine n. e. Godine 10. pr. n. e. rimski car .Oktavijan August dao je dotad običnoj rimskoj naseobini, gradu Rabu, status rimskog municipija, čime je Rab stekao komunalnu samostalnost koja traje do današnjih dana. Podigao je oko grada bedeme i tornjeve za obranu. Rab je time postao Rim u malom. Dobio je svoj ustav, gradsku upravu, gradskog blagajnika, svećenika i gradsko vijeće. Prostorni obuhvat tadašnjeg rapskog municipija teško je definirati jer nema pouzdanih zapisa, ali se može pretpostaviti da je on osim otoka Raba vjerojatno zauzimao i sjeverni dio otoka Paga i dio podvelebitskog kraja. U to su vrijeme izgrađeni brojni hramovi. trgovi, sudnice, kupališta, vodovod, kazališta i sl .

   Danas od svih tih građevina nalazimo vrlo malo, Pronađeno je svega dvadesetak natpisa, od kojih su neki i nestali, a spominju važnije događaje iz tog vremena. Nešto ostataka iz tog vremena ugrađeno je u građevine, podignute u srednjem vijeku, kao što su zvonici, crkve, palače i sl. Prema sastavu gradskog vijeća iz tih vremena realno je pretpostaviti da je Arba bio municipij u kojem je gradsko vijeće bilo sastavljeno isključivo od tadašnjih Rabljana-Liburna ili u najgorem slučaju s pretežnim liburnijskim sastavom. Iako su različita mišljenja o veličini tadašnjeg grada odnosno o položaju tadašnjih gradskih bedema, prema nekim zapisima iz tog vremena, prema nalazu kamenih blokova u kuli sv. Kristofora i palači Dominis-Nimira. za koje se po tehnici izradbe pretpostavlja da su čak iz predantičkog vremena, te prema ortogonalnom rasporedu današnjih gradskih ulica, može se s velikom vjerojatnošću pretpostaviti da su antički (a možda čak i stariji) gradski bedemi u stvari u temeljima srednjovjekovnih, što znači da se zapadna granica antičkog grada nalazila na mjestu današnjeg gradskog zida prema parku Komrčar.

Prema dosad poznatim podacima sa spomenika iz tog doba možemo pretpostaviti da se Rab najviše razvio u 2. i 3. st. n. e. Negdje iz tog vremena datira i amforica s natpisom FELIX ARBA.što znači je Rab dobio epitet felix - sretan. Taj su epitet u Rimskom Carstvu na istočnoj obali Jadrana i širem zaleđu nosila samo dva grada (Arba i Salona), a tim su se epitetom naglašavali uglavnom slava, uspon i prosperitet ili pak zahvalnost za posebne zasluge, pa je to razlog više za pretpostavku da je Rab u to vrijeme značio nešto više u Rimskom Imperiju. Tome se u prilog govori i činjenica da je od spomenutih 20 poznatih natpisa s Raba, čak 5 posvećeno članovima rimskih carskih obitelji. Pogodna klima, brojni izvori vode, guste šume, solane, ribolov, povoljan geoprometni položaj i plodno zemljište, koje do- duše nije moglo osigurati dovoljno žitarica, ali ipak više nego na ostalim otocima, te uzgoj stoke za meso, vunu, kožu i sir uvjetovali su da Rab bude gospodarski najsnažniji otok na ovom dijelu Jadrana.

Može se pretpostaviti da je već tada počela proizvodnja vunene rapske tkanine smeđe boje koja je služila za odjeću pomoraca i izradu šatora, posebno kasnije u francuskoj i španjolskoj mornarici poznata pod nazivom arbasius. lako je kršćanstvo u Dalmaciji bilo poznato već u 1. stoljeću, izvjesno je da je uzelo više maha tek nakon Milanskog edikta, godine 313. Zapadno Rimsko Carstvo propalo je godine 476., ali je Rab kao i djela Dalmacija tek 493. potpao pod vlast istočnogotskog kralja Teodorika, a za vrijeme njegove tridesetogodišnje vladavine cvate kraljevstvo kao i u vrijeme rimskih careva. lako za kratko vrijeme, Dalmacija je prvi put, došla pod vlast Bizanta padom istočnogotske države i restauracijom carske vlasti u Italiji, godine 544.
 
    SEOBA SLAVENSKIH PLEMENA
 

Photo: Slavko Krsmanovic   U 6. i 7. st. slavenska su plemena zauzela one krajeve u kojima i danas obitavaju. Najezdom Slavena Rimljani su se razbježali po primorskim utvrdama i otocima, no i ta su mjesta zauzeli Slaveni nakon smrti Muricija 604. Tada je stradao i Rab, a po cijelom su se otoku naselili Slaveni i tek donekle poštedjeli grad Rab, gdje su se zadržali dotadašnji stanovnici. Slaveni su bili stočari i ratari, te su se u početku držali dalje od utvrđenih gradova, no s vremenom počeli su naseljavati i gradove, te se dotadašnje stanovništvo stapa sa Slavenima. Svi stari i novi gradovi, rijeke, planine, sela, dobivaju postepeno slavenska imena, pa je tako i Arba postao Rab.

    Slaveni na području Dalmacije živjeli su više od jednog stoljeća izolirano sami za sebe, ali su im rimski pape pokušali prići i nametnuti im crkvenu hijerarhiju, a naročito se za Dalmaciju zanimao papa Ivan IV., koji je bio rodom Dalmatinac (639.-642.). Ali ta nastojanja nisu urodila plodom. Ono što nije pošlo za rukom rimskim papama, uspjeli su postići bizantski carevi polovicom 8. stoljeća. Proširili su vlast na našem primorju i otocima, obnovili su stare rimske utvrde, te uredili autonomne općine po uzom na stare rimske municipije.
     I Rab je imao gradsko vijeće, svoje činovnike, od kojih se spominju tribuni (tribunus Arbas), vojnički časnici, općinski blagajnici i pobirači poreza. Istovremeno je uspostavljena i crkvena hijerarhija, pa je Rab dobio i svog biskupa. Međutim je zapadno-rimski car Karlo Veliki svojatao Dalmaciju, te je došlo do rata između dva carstva. Sukob je završio mirom u Aachenu godine 805. kojim je Bizantskom Carstvu pripalo više primorskih gradova i otoci, pa tako i Rab. Tako su primorski gradovi i otoci sve do kraja 9. stoljeća ostali odsječeni od svog zaleđa.

 
    VRIJEME HRVATSKIH VLADARA
 
Photo: Slavko Krsmanovic    Hrvatska je potkraj 9. stoljeća pod knezom Branimirom (879.-892.) bila samostalna država. U to je vrijeme Rab plaćao Branimiru kao samostalnom vladaru stotinu zlatnika godišnje. Hrvati su već tada prihvatili kršćansku vjeru, koju su u našim krajevima širili učenici Ćirila i Metoda na slavenskom jeziku i crkvenim knjigama pisanim glagoljicom. Sve do dolaska na vlast prvog hrvatskog kralja Tomislava (925. god.) primorski gradovi i otoci, pa medu njima i Rab, potpadaju pod vlast Bizanta. No tada oni postaju dio hrvatskog kraljevstva..

  U to doba Rab je bio autonomna općina s vlastitim statutom, samostalno birao upravu, sklapao trgovačke ugovore itd. Na drugoj obali Jadrana javlja se nova velesila, Venecija, i hrvatski su vladari morali ulagati znatne napore da bi spriječili dolazak Mlečana na istočnu obalu Jadrana. Početkom 11. stoljeća Venecija je dva puta zauzimala Rab i ostale dalmatinske otoke, no za vrijeme najmoćnijeg hrvatskog kralja Petra Krešimira IV. (1058.-1073.) cijela je Dalmacija, tako i Rab, ponovno postala sastavni dio hrvatske kraljevine, tako da se Petar prozvao kraljem Dalmacije i Hrvatske.
    Godine 1059. tadašnji rapski biskup Drago pozvao je na Rab benediktince i poklonio im veliki posjed i crkvice sv. Petra i sv. Ciprijana u Supetarskoj Drazi. Tu je darovnicu prema nekim ispravama potvrdio sam Krešimir IV. dana 16. svibnja 1070. Iste je godine kako se vidi iz tih isprava kralj dao rapskoj crkvi značajne povlastice vlast nad jednim dijelom otoka Paga i nekim župama u Hrvatskom primorju. Za vrijeme vladanja hrvatskih vladara Rab je brzo napredovao ekonomski i kulturno. Mnogi vrijedni arhitektonski predmeti iz tog doba sačuvani su do danas u crkvama i samostanima. Redovnici benediktinskog reda u mnogome su pridonijeli širenju kulture na Rabu.
 
    VRIJEME HRVATSKO-UGARSKIH KRALJEVA
 

Photo: Slavko Krsmanovic   Hrvatska je dinastija i hrvatskim su zemljama zavladali najprije kraljevi Arpadovci, a kasnije Anžuvinci. Prvi Arpadovac bio je kralj Koloman, kojem su se na saboru kod Zadra godine 1107. poklonili i rapski izaslanici. Tom je prilikom kralj Koloman rapskom biskupu Pavlu po- klonio pozlaćeni lanac s emajliranim pločicama koji je sačuvan do danas. Ali već godine 1116. Rab je prisvojio mletački dužd Ordelaf Valier, koji je proglasom o ulasku Raba u sastav Mletačke Republike godine 1118. priznao Rabu povlastice što ih je uživao za vrijeme bizantskih careva i hrvatskih kraljeva.

     Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Rab samo nakratko ulazi u sastav hrvatske države. U sastav hrvatske države ulazi tek početkom 14. stoljeća za vrijeme kralja Karla Roberta iz obitelji Anžuvinaca. Tada je hrvatski ban Pavao Šubić godine 1307. izdao Rabljanima ispravu po kojoj se mogu koristiti pašnjacima na Velebitu iznad Jablanca. Godine 1367. kralj Ljudevit Veliki iz dinastije Anžuvinaca posebnom je poveljom potvrdio rapskoj općini stare slobode i samoupravu. Nakon smrti Ljudevita Velikog, iskoristivši unutrašnje hrvenje za nasljedstvo i vlast, Venecija je ljeti 1409. na miran način pridobila otok Rab u svoj sastav i zadržala ga sve do svoje propasti godine 1797.
  

 
    RAB POD MLETAČKOM UPRAVOM
 
Photo: Savko Krsmanovic    U srednjem vijeku Rab je brzo napredovao, kao važna trgovačka točka između zapada i istoka, imao jaku trgovačku mornaricu, te je stanovništvo živjelo u pravom blagostanju. Najveći broj stanovnika Rab je imao potkraj 14. stoljeća. Na cijelom otoku bilo je oko 10.000 žitelja, a u samom gradu oko 5.000. Brojne vrijedne građevine iz tog doba jasno svjedoče o ondašnjem blagostanju. Pronalaskom novog puta za Indiju, Sredozemno, pa tako i Jadransko more izgubilo je značenje u trgovačkom prometu prema zemljama Istoka, te je Rab kao i većina jadranskih gradova, koji su se dotada nalazili na tzv. jantarskom putu, počeo lako siromašiti i propadati. lako je Venecija za vrijeme svoje vladavine našim krajevima podigla mnoga vrijedna zdanja, pridonijela ekonomskom razvoju i razvitku umjetnosti, izgradila mnoge vitalne komunalne objekte, ipak je ona nametnula svoje zakone, oblike i životne običaje, te su ta mjesta izgubila svoju stvarnu autonomiju. Građani više nisu upravljali svojim mjestima, osim u ne- kim unutrašnjim poslovima.

    Rapski knez biran je uvijek u Veneciji kao i ostali velikodostojnici, a mletački su činovnici sastavili i novi rapski statut. Tako je i u Rabu mletačka vlast onemogućila stvarnu samostalnost koju je Rab do tada uživao. Mlečani su se također vješto koristili međusobnim trzavicama između rapskih patricija i pučana, što je štetilo Rabu, koji je zato još brže propadao. Posebno je indikativan odnos Raba i Venecije u upravljanju pašnjacima što proizlazi iz poznatih isprava toga doba. Poznato je naime da je obradiva zemlja bila uglavnom u vlasništvu građana te crkve i nekih svjetovnih ustanova, a seljaci su je zakupljivali i koristili na osnovi pismenog ugovora s vlasnicima.
Photo: Slavko Krsmanovic   Do dolaska Venecije rapska je općina davala svoje pašnjake u zakup građanima za 900 libara godišnje. Međutim, ti su pašnjaci prema poznatim ispravama ubrzo dobrovoljno ustupljeni državi Veneciji, što je zaista teško protumačiti ako se zna da je stočarstvo bilo jedan od glavnim izvora robne proizvodnje, pa time i uvjet egzistencije na ovim prostorima. Kao razlog tom zaista nerazumnom postupku navode se stalne razmirice medu rapskim građanima pri godišnjim razdiobama općinskih pašnjaka. Da li je samo to bio razlog ili je možda i mletačka vlast na neki drugi način privoljela ili prisilila rapsku općinu da joj ustupi pašnjake, ostaje nepoznato, jer odnos prema susjednim komunama nije bio takav. Zna se samo da je nakon tog čina rapska općina morala plaćati Veneciji za korištenje tih istih pašnjaka čak 6.500 libara godišnje. Time je za kratko vrijeme dug općine prema mletačkoj vlasti stalno rastao, jer toliku naknadu građani nisu mogli namirivati prema općini pa zato niti općina prema državi.
     Nakon vjerojatne zamolbe općine upućene državi, duždom Francesca Fascarija od 27. svibnja godine 1441. godišnja je zakupnina općine Veneciji smanjena od 6.500 na 3.000 libara, isplati u osam jednakih godišnjih obroka, ali se otklanja mogućnost povratka pašnjaka u vlasništvo rapske komune. lako znatno umanjena, i ta je naknada znatno viša nego su Veneciji plaćale druge dalmatinske komune, pa je to sigurno jedan od bitnih razloga teškog gospodarskog stanja općine Rab u okviru Mletačke Republike. Također valja spomenuti da je u to vrijeme kada je Rab još uvijek bio na vrhuncu gospodarskog uspona, epidemija kuge u dva navrata, 1449. i 1456. pokosila velik dio žitelja, što je također bio veliki udarac ukupnom prosperitetu komune. Južni dio grada, Kaldanac, najviše je stradao, gotovo sasvim opustio, te je tako taj najživlji dio grada potpuno propao.
    Nakon toga Rab se više nije potpuno opravio, iako se broj stanovnika stalno povećavao, jer su bježeći pred Turcima stizali doseljenici s kopna, te brojne pridošlice iz drugih mletačkih oblasti. Sve do 12. svibnja 1797., kada je Napoleon ukinuo Mletačku Republiku, Rab je ostao pod vlašću Venecije. Iste je godine Napoleon dao Dalmaciju Austriji, ali je mirom u Požunu godine 1805. opet pripala Napoleonu. Prve francuske trupe došle su na Rab 1809. Nakon poraza Napoleona 1813. godine Rab je ponovno potpao pod Austriju. Bečki kongres je potvrdio pripadnost Dalmacije Austriji i tako je ostalo cijelo jedno stoljeće, sve do godine 1918.
 
    RAB OD 1918. DO 1945.
 

Potpisivanje vraćanja Raba Jugoslaviji    Po svršetku prvoga svjetskog rata Rab je kao i još neki dijelovi Dalmacije dogovorom velikih sila pri- pao Italiji. Godine 1921. konačno je pripojen Hrvatskoj u tadašnjoj kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Dana 23. travnja 1921. Rabljani su slaveći veliki dan pripojenja hrvatskoj domovini, na trgu koji su nazvali Trg Slobode zasadili stabljiku crnike, danas prekrasno stablo koje simbolizira tu slobodu. Gospodarski potencijal otoka između dva svjetska rata bili su vrlo skromni. Pretežno seljačko stanovništvo bavilo se uglavnom ratarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom i ribarstvom, a samo jedan manji dio djelatnosti vezanih za turizam bio je u usponu (slika. Talijani vraćaju zaposjednuti otok Rab Jugoslaviji).

   Turizam je već tada postao vrlo perspektivno opredjeljenje, no u obujmu u kakvom je bio u to vrijeme još nije mogao osigurati svim Rabljanima dovoljno sredstava za pristojniji život, tako da ukupno političko, gospodarsko i socijalno stanje između dva rata možemo ocijeniti kao teško i nezadovoljavajuće. Strahote drugoga svjetskog rata nisu mimoišle m Rab. Nakon kratkotrajnog natezanja između ustaškog povjerenstva i talijanskog komesarijata poslije kapitulacije Jugoslavije 6. travnja 1941. Rab je anektiran fašističkoj Italiji. Talijanske su vlasti osnovale razne ustanove i organizirale niz akcija da bi pridobile Rabljane za sebe. Talijanski je postao službeni jezik, te je zabranjen rad političkih stranaka, prosvjetnih i sportskih organizacija.
Spomen Groblje Kampor!       Posebnu ulogu u talijanizaciji stanovništva trebale su odigrati škole. Nade talijanskih fašista da će tako smišljenim postupcima uspjeti pridobiti žitelje otoka nisu se obistinile, jer se narodnooslobodilački pokret u teškim i specifičnim otočkim uvjetima ipak počeo organizirati odmah po okupaciji. Ljeti godine 1942. osnovan je koncentracioni logor u Kamporu kamo su talijanski okupatori 28. srpnja 1942. doveli prve internirce, kojih je sredinom kolovoza bilo 6.116, a kroz logore do kapitulacije Italije ukupno prošlo između 13.000 i 15.000 interniraca. U lipnju godine 1943. iz drugih logora na Jadranu u Kampor je dovezeno 2.600 Židova. U teškim uvjetima, bez dovoljno hrane i bez minimuma higijenskih uvjeta, bez dovoljno pitke vode i osnovnih lijekova, internirci su masovno umirali, posebno djeca i starije osobe, pa je nedaleko od logora nastalo i veliko groblje gdje su uglavnom u veće zajedničke grobne jame zakapani umrli internirci. (slika - Memorijalno spomen-groblje žrtvama fašizma u Kamporu)

   Prema talijanskim izvorima u logoru je umrlo 1.267 interniraca, ali je Komisija za utvrđivanje zločina naknadno ustanovila da je broj umrlih 4.641 osoba. Tri dana poslije kapitulacije Italije 8. rujna 1943. internirci u suradnji s aktivistima narodnooslobodilačkog pokreta na Rabu i mjesnim stanovništvom razoružali su logorsku stražu te istim oružjem naoružali formiranu Rapsku brigadu s oko 1.760 boraca, u čijem je sastavu bio i jedan Židovski bataljun. Ona je ubrzo evakuirana s Raba i nastavila ratovati u sastavu narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Od kapitulacije Italije do 19. ožujka 1944. Rab je bio slobodan teritorij. Dana 19. ožujka 1944. ujutro na Rab su se iskrcale dvije čete Nijemaca sa 700 vojnika. Odmah nakon Nijemaca na Rab su 20. ožujka došli i ustaše, koji su do kraja ožujka uspostavili općinsku upravu.

    Usprkos tome narod je u većini pomagao narodnooslobodilački pokret i održavao stalne veze s višim partijskim rukovodstvom i jedinicama NOV-a. Naročito je zapažena veza s političkim centrom na otoku Olib, do kojeg se plovilo manjim drvenim čamcima na vesla i jedra. lako u teškim uvjetima, bez kvalitetne veze s partijskim rukovodstvom na kopnu, politička aktivnost organizatora NOP-a već od godine 1941. masovni udio naroda u NOB-u i čvrstina organizacije uvjetovali su takvo političko stanje na otoku da okupatori nisu uspjeli formirati nikakvu svoju političku organizaciju. Otok Rab sa svega 8.000 stanovnika početkom rata, dao je u operativne jedinice i PO) 1.2 73 borca, od kojih su 152 poginula. Kao žrtve rata stradalo je 28 Rabljana, a 17 ih je po- ginulo kao žrtve fašističkog terora. Ukupno je dakle bilo 197 poginulih boraca i žrtava fašističkog terora rata, iza kojih je ostalo 120-oro djece i 43 udovice. U internaciji izvan zemlje bio je 121 Rabljanin. Iz rata se vratilo kućama preko 50 teških invalida. Rabljani su stoga s pravom ponosni na svoj doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i slobodi.

 
    RAB NAKON II. SVJETSKOG RATA
 
    Odmah poslije rata Rabljani su osposobili poslijeratne turističke kapacitete, no tih je godina turistički promet bio neznatan, jer je i cijela Europa bila porušena i teško se oporavljala od strašnih posljedica. Stanovništvo je životarilo uglavnom obrađujući plodnu zemlju, baveći se ribarenjem, stočarstvom, gradeći uglavnom na dobrovoljnoj osnovi ceste, škole i druge vitalne objekte za brži razvitak.

     Mnogi su otišli s Raba tražeći posao u drugim većim središtima domovine ili u inozemstvu, ali je velik broj i onih koji su se poslije vratili. S intenzivnijim porastom turističkih putovanja u Europi, uvjetovanim gospodarskim napretkom zapadne Europe, Rabljani su u okvir ukupnih društvenih, političkih, gospodarskih i socijalnih prilika u zemlji iskoristili svoje prirodne i kulturno-povijesne prednosti i turizmom značajno podigli svoj osobni standard
(Slika Tito na Rabu).

  
Za vrijeme Hrvatskog osamostaljenja i Domovinsog rata, mnogi Rabljani, u početku individualno a kasnije i organizirano sudjeluju u obrani domovine. Kako sam Rab nije bio zahvaćen ratnim djelovanjem, glavnina rapskih vojnika biva na ličkom ratištu.
   Zakoračivši U 21. stoljeće, Rab postaje prepoznatljiva turistička destinacija velikom broju turista iz čitavog svijeta.
info@rab-croatia.com - Kontakt - Linkovi
Rab-Croatia.com - Arbaco Design - 2000-2011.