U 6. i 7. st. slavenska su plemena zauzela one krajeve u kojima i danas obitavaju. Najezdom Slavena Rimljani su se razbježali po primorskim utvrdama i otocima, no i ta su mjesta zauzeli Slaveni nakon smrti Muricija 604. Tada je stradao i Rab, a po cijelom su se otoku naselili Slaveni i tek donekle poštedjeli grad Rab, gdje su se zadržali dotadašnji stanovnici. Slaveni su bili stočari i ratari, te su se u početku držali dalje od utvrđenih gradova, no s vremenom počeli su naseljavati i gradove, te se dotadašnje stanovništvo stapa sa Slavenima. Svi stari i novi gradovi, rijeke, planine, sela, dobivaju postepeno slavenska imena, pa je tako i Arba postao Rab.

    Slaveni na području Dalmacije živjeli su više od jednog stoljeća izolirano sami za sebe, ali su im rimski pape pokušali prići i nametnuti im crkvenu hijerarhiju, a naročito se za Dalmaciju zanimao papa Ivan IV., koji je bio rodom Dalmatinac (639.-642.). Ali ta nastojanja nisu urodila plodom. Ono što nije pošlo za rukom rimskim papama, uspjeli su postići bizantski carevi polovicom 8. stoljeća. Proširili su vlast na našem primorju i otocima, obnovili su stare rimske utvrde, te uredili autonomne općine po uzom na stare rimske municipije.
     I Rab je imao gradsko vijeće, svoje činovnike, od kojih se spominju tribuni (tribunus Arbas), vojnički časnici, općinski blagajnici i pobirači poreza. Istovremeno je uspostavljena i crkvena hijerarhija, pa je Rab dobio i svog biskupa. Međutim je zapadno-rimski car Karlo Veliki svojatao Dalmaciju, te je došlo do rata između dva carstva. Sukob je završio mirom u Aachenu godine 805. kojim je Bizantskom Carstvu pripalo više primorskih gradova i otoci, pa tako i Rab. Tako su primorski gradovi i otoci sve do kraja 9. stoljeća ostali odsječeni od svog zaleđa.

   Hrvatska je dinastija i hrvatskim su zemljama zavladali najprije kraljevi Arpadovci, a kasnije Anžuvinci. Prvi Arpadovac bio je kralj Koloman, kojem su se na saboru kod Zadra godine 1107. poklonili i rapski izaslanici. Tom je prilikom kralj Koloman rapskom biskupu Pavlu po- klonio pozlaćeni lanac s emajliranim pločicama koji je sačuvan do danas. Ali već godine 1116. Rab je prisvojio mletački dužd Ordelaf Valier, koji je proglasom o ulasku Raba u sastav Mletačke Republike godine 1118. priznao Rabu povlastice što ih je uživao za vrijeme bizantskih careva i hrvatskih kraljeva.

     Za vrijeme hrvatsko-ugarskog kralja Bele IV. Rab samo nakratko ulazi u sastav hrvatske države. U sastav hrvatske države ulazi tek početkom 14. stoljeća za vrijeme kralja Karla Roberta iz obitelji Anžuvinaca. Tada je hrvatski ban Pavao Šubić godine 1307. izdao Rabljanima ispravu po kojoj se mogu koristiti pašnjacima na Velebitu iznad Jablanca. Godine 1367. kralj Ljudevit Veliki iz dinastije Anžuvinaca posebnom je poveljom potvrdio rapskoj općini stare slobode i samoupravu. Nakon smrti Ljudevita Velikog, iskoristivši unutrašnje hrvenje za nasljedstvo i vlast, Venecija je ljeti 1409. na miran način pridobila otok Rab u svoj sastav i zadržala ga sve do svoje propasti godine 1797.
  

    Po svršetku prvoga svjetskog rata Rab je kao i još neki dijelovi Dalmacije dogovorom velikih sila pri- pao Italiji. Godine 1921. konačno je pripojen Hrvatskoj u tadašnjoj kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. Dana 23. travnja 1921. Rabljani su slaveći veliki dan pripojenja hrvatskoj domovini, na trgu koji su nazvali Trg Slobode zasadili stabljiku crnike, danas prekrasno stablo koje simbolizira tu slobodu. Gospodarski potencijal otoka između dva svjetska rata bili su vrlo skromni. Pretežno seljačko stanovništvo bavilo se uglavnom ratarstvom, vinogradarstvom, stočarstvom i ribarstvom, a samo jedan manji dio djelatnosti vezanih za turizam bio je u usponu (slika. Talijani vraćaju zaposjednuti otok Rab Jugoslaviji).

   Turizam je već tada postao vrlo perspektivno opredjeljenje, no u obujmu u kakvom je bio u to vrijeme još nije mogao osigurati svim Rabljanima dovoljno sredstava za pristojniji život, tako da ukupno političko, gospodarsko i socijalno stanje između dva rata možemo ocijeniti kao teško i nezadovoljavajuće. Strahote drugoga svjetskog rata nisu mimoišle m Rab. Nakon kratkotrajnog natezanja između ustaškog povjerenstva i talijanskog komesarijata poslije kapitulacije Jugoslavije 6. travnja 1941. Rab je anektiran fašističkoj Italiji. Talijanske su vlasti osnovale razne ustanove i organizirale niz akcija da bi pridobile Rabljane za sebe. Talijanski je postao službeni jezik, te je zabranjen rad političkih stranaka, prosvjetnih i sportskih organizacija.
       Posebnu ulogu u talijanizaciji stanovništva trebale su odigrati škole. Nade talijanskih fašista da će tako smišljenim postupcima uspjeti pridobiti žitelje otoka nisu se obistinile, jer se narodnooslobodilački pokret u teškim i specifičnim otočkim uvjetima ipak počeo organizirati odmah po okupaciji. Ljeti godine 1942. osnovan je koncentracioni logor u Kamporu kamo su talijanski okupatori 28. srpnja 1942. doveli prve internirce, kojih je sredinom kolovoza bilo 6.116, a kroz logore do kapitulacije Italije ukupno prošlo između 13.000 i 15.000 interniraca. U lipnju godine 1943. iz drugih logora na Jadranu u Kampor je dovezeno 2.600 Židova. U teškim uvjetima, bez dovoljno hrane i bez minimuma higijenskih uvjeta, bez dovoljno pitke vode i osnovnih lijekova, internirci su masovno umirali, posebno djeca i starije osobe, pa je nedaleko od logora nastalo i veliko groblje gdje su uglavnom u veće zajedničke grobne jame zakapani umrli internirci. (slika - Memorijalno spomen-groblje žrtvama fašizma u Kamporu)

   Prema talijanskim izvorima u logoru je umrlo 1.267 interniraca, ali je Komisija za utvrđivanje zločina naknadno ustanovila da je broj umrlih 4.641 osoba. Tri dana poslije kapitulacije Italije 8. rujna 1943. internirci u suradnji s aktivistima narodnooslobodilačkog pokreta na Rabu i mjesnim stanovništvom razoružali su logorsku stražu te istim oružjem naoružali formiranu Rapsku brigadu s oko 1.760 boraca, u čijem je sastavu bio i jedan Židovski bataljun. Ona je ubrzo evakuirana s Raba i nastavila ratovati u sastavu narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Od kapitulacije Italije do 19. ožujka 1944. Rab je bio slobodan teritorij. Dana 19. ožujka 1944. ujutro na Rab su se iskrcale dvije čete Nijemaca sa 700 vojnika. Odmah nakon Nijemaca na Rab su 20. ožujka došli i ustaše, koji su do kraja ožujka uspostavili općinsku upravu.

    Usprkos tome narod je u većini pomagao narodnooslobodilački pokret i održavao stalne veze s višim partijskim rukovodstvom i jedinicama NOV-a. Naročito je zapažena veza s političkim centrom na otoku Olib, do kojeg se plovilo manjim drvenim čamcima na vesla i jedra. lako u teškim uvjetima, bez kvalitetne veze s partijskim rukovodstvom na kopnu, politička aktivnost organizatora NOP-a već od godine 1941. masovni udio naroda u NOB-u i čvrstina organizacije uvjetovali su takvo političko stanje na otoku da okupatori nisu uspjeli formirati nikakvu svoju političku organizaciju. Otok Rab sa svega 8.000 stanovnika početkom rata, dao je u operativne jedinice i PO) 1.2 73 borca, od kojih su 152 poginula. Kao žrtve rata stradalo je 28 Rabljana, a 17 ih je po- ginulo kao žrtve fašističkog terora. Ukupno je dakle bilo 197 poginulih boraca i žrtava fašističkog terora rata, iza kojih je ostalo 120-oro djece i 43 udovice. U internaciji izvan zemlje bio je 121 Rabljanin. Iz rata se vratilo kućama preko 50 teških invalida. Rabljani su stoga s pravom ponosni na svoj doprinos konačnoj pobjedi nad fašizmom i slobodi.